Ako je 19. stoljeće bilo stoljeće koje se trudilo kako zapamtiti, velik dio napora 20. stoljeća bio je posvećen cilju kako zaboraviti. Mislilo se, kako se to već ciklički zbiva između evolucije i revolucije, da je nužno izbrisati ono staro kako bi se stvorilo novo. Ali i u najdogmatičnijim fazama traženja novog preživljavala je svijest o potrebi kontinuiteta, neko suspregnuto disanje osporavanog, stoljećima nataloženog sklada. Senzori visoke civiliziranosti uvijek su na taj dah sklada reagirali pridruživanjem. Naučiti lekciju, analizirati zatečeno, izlučiti bitno, iskazati iznova. Umijeće nasljeđivanja danas je možda najznačajnija duhovna disciplina, ona koja je bliska problematici opstanka. I ta disciplina ima svoje prethodnike. Jedan od protagonista modernizma u hrvatskoj arhitekturi 20. stoljeća upravo je takav prethodnik stvaralačkog pamćenja. Vila Robić (Rosenberger) na Korčuli, djelo arhitekta Drage Iblera iz 1933. godine, kvalificira svoga autora kao vrhunskog majstora nasljeđivanja. Budući da se problem nasljeđivanja ovdje odvija između građevine i konteksta više nego unutar građevine same, po tom će problemskom sloju ona biti i predstavljena.

Vila je projektirana u dvije varijante, a izvedena prema drugoj. Razlika među njima dogodila se u sažimanju tlocrta, od T-tlocrta do četverokuta s dodanim potezom gospodarskog trakta. Crtao ju je i nadzirao izvedbu Drago Galić, tada već stalni Iblerov suradnik. Premda je Galić bio uvijek veoma suzdržan u priznavanju svoje uloge u Iblerovim projektima, ta uloga nije beznačajna, a vjerovatno je pojačala upravo osjetljivost za lokalno i pojedinačno.
 

Povijesne mediteranske ljetnikovce, i arhitekturu uopće, obilježava, da poopćimo, bjelina (kamena), jasnoća, čitkost, stereometrija, napetost ritmičkih i volumenskih odnosa. Klasična simetrija i ravnoteža, kad se na njima očituju, nisu rezultati površinskih zahtjeva forme, nego odgovaraju komponiranju struktura. Bez obzira na jasnu razdiobu ovlasti čovjeka i prirode, građevine i krajolika, njihovi su dodiri ostvareni nizom nijansiranih odnosa. Prostor življenja nalazi se s obje strane opne zida stvarajući iz svakog zdanja malu jezgru urbanosti.

Sve je to Drago Ibler primijenio na svojoj korčulanskoj vili. Ona je uzdignuta nad more kao skulptura na postamentu: odijeljena je od mora dvjema kamenim stubama, a brežuljak na kojemu stoji obrubljen je kamenim stubištem čineći tlo obuzdanim i apstraktnim. Volumen zdanja zapravo je tanak, a oplošje ziđa prilično zatvoreno ili, da ponovim davni opis, vila je tanka poput slike, a otporna poput tvrđave. No premda zidovi štite od sunca i vrućine, a prozori služe da bi ciljali i uokvirivali vidik, tema rastvaranja postignuta je drugim motivom, motivom polukružno otvorene lođe. Taj tradicionalni lučni obris, kako lođa tako orsana, proveden je u dvodimenzionalnim i trodimenzionalnim varijacijama, od luka lođe do poluvaljka podzidane terase, pa sve do polukružnog izmicanja željezne ograde – jer stablo mora rasti. I u unutrašnjosti kuće stubište koje spaja prizemlje s katom ugrađeno je u poluvaljak koji u boravišnoj prostoriji formira neku vrstu apside. Odnosi pravokuta i kruga, odnosno polukruga, čista geometrijska tema, projekcije plohe u volumen i obratno ponašaju se poput glazbene kompozicije.
 

Od baštine je Drago Ibler preuzeo klasični kvadar volumena, plitki dvostrešni krov pokriven kupama, škure na prozorima, bijeli kamen (koji, istina, oblaže beton i opeku): valja primijetiti dvostruki ‘rukopis’ u kamenu, glatke, klesane kvadre ziđa i rustične, lomljencu bliže, sjenama bogatije kamenove podziđa. Uskladio se s baštinom u dimenzijama, obrisima i materijalu. Težio je za gotovo antičkom smirenošću i jasnoćom. Njegova kompozicija pročelja, međutim, antiklasična je, asimetrična, dinamična i proizlazi iz unutrašnje prostorne razdiobe. Pripustio je prirodu gotovo u arhitekturu, ali ih je vezao istom disciplinom.

Od tehničkih pojedinosti koje u vezi s ovim zdanjem valja spomenuti je pročišćavanje vode u kućnom rezervoaru srebrom. To je srebro, dakako, doživjelo svoju ideološku sudbinu. Vila Robić (Rosenberger) je, uz to, prva građevina s podnim grijanjem u povijesti naše arhitekture.

Savladavši lekciju, raščlanivši zatečeno, izlučivši bitno, iskazavši iznova, Drago Ibler afirmirao je prava krajolika kao kulturnog krajolika; svojom visokom stilizacijom vezao je lokalno s univerzalnim učinivši svoje djelo reprezentativnim primjerom istinskog modernizma.